Archive | Moja istorija! RSS feed for this section

Ljubav / Sreca / Prokletstvo

25 Dec

Cao ljudi. 🙂 Ovo ce biti jedna krajnje interesanta prica…

Sinoc negdje oko 21-og casa sam legao u krevet jer mi je bilo lose. Nisam se osjecao dobro i bio sam primoran leci. Nakon pet minuta lezanja meni nije bilo ni malo bolje pa sam odlucio da pustim neku muziku kako bih zaboravio na sve, u skladu s tim dosla je i Metallica. Malo cudan izbor, ha? Pa da, ali s Metallicom je sve pocelo…

Negdje izmedju pjesama “Enter Sandman” i “Master of Puppets” sam zaspao, sudeci po trajanju sna i pjesmama koje su svirale pre i posle, zaspao sam dok je na repertoaru bila “Fade to Black” pjesma… Ta pjesma je bas specificna za ovu temu, pa evo i dio teksta:

Emptiness is filing me
To the point of agony
Growing darkness taking dawn
I was me, but now She’s gone

Rijetko kad se sjecam svojih snova, ali kad se sjetim istih, znam ih i prepricati u detalje. Pa tako cu zapoceti i ovaj… U snu je bio Katolicki Bozic (Nedelja), bas ovaj dan. Odlucio sam pozvati tu curu na “date” i to na klizanje. Prosuo sam joj spiku da cu joj reci sto je zovem van ako pristane da ode samnom na klizanje. Ona je pristala i mi smo otisli… Nasli smo se u centru grada gdje je sve bilo  u praznickom duhu, kako i dolikuje jednom Bozicnom danu, citav grad je bio okicen, cak je i na jednom standu stajala i Milka cokolada koja me je podsjetila na reklamu “Kako je samo gurkala”, sve je bilo u tonu srece, veselja i ljubavi. Love is in the air …

Zaputilo smo se ka klizalistu i usput smo razmjenili koju salu, kada smo dosli na klizaliste bilo je malo dosadno jer smo cekali na klizaljke 30 minuta. “Nedelja je, mnogo ljudi se klize, nismo jedini” – rekla je ona. Na kraju kada smo dobili klizaljke rekao sam joj: “Kad si ti zadnji put stala na led? Ja se svoj zadnjeg puta i ne sjecam bas najbolje, pa pitam da znam ko ce koga ovde cuvati”. Malo smo se nasalili i stali smo na led, bilo je predivno. Nas dvoje na ledu, sve oko nas bijelo, nebo istackano sa milionima zvjezda koje mi govori da smo nas dvoje bas jedno za drugo. Mnostvo ljudi je bilo oko nas, ali ja to nisam primjecivao, jer sve sto je meni bilo vazno jeste da je ona tu. Upitala me je: “De mi sad reci, zasto si me zvao na klizanje?” – Sa beskrajnom tugom u srcu za ono sto cu reci, i nadanjem sta bi par tih mojih recnica moglo u njoj pobuditi, odgovorio sam: “Draga, i sama znas da bih ja vec sledece godine lagano mogao otputovati iz ove zemlje. I onda bi se moglo desiti da vise nikada ne vidim meni drage osobe, pa cak i tebe. Zbog toga, zelim da provedem sto vise vremena zajedno s tobom i sa meni dragim osobama, kako bih pamtio samo najljepse trenutke dok vas budem ostavljao, zauvjek.” – Ona se rastuzila i pomalo je utihnula, nastavili smo klizati. U jednom trenutku kroz glavu mi je prosla misao: “Stani malo, sta ja ovo radim? Pogledaj je, stoji tu poredem mene bozanstvena, preljepa, besmrtna, a ja tu nesto pokusavam.” – Pogledao sam je u oci i vidio sam tugu i usamljenost, to vidim skoro pa svaki dan kod nje u ocima i pomislio sam jos jednom: “Jeste, njoj treba neko ko ce je cuvati, ali to ne mogu biti ja, ne smijem biti ja. Sta ako sve ovo sad prodje i mi budemo zajedno, nastane ta velika ljubav i na kraju sve to pukne. Izgubit cu je, tj. ona mene ne samo kao ‘momka’ vec kao i prijatelja. Pa to je mac sa dve ostrice. Sem toga, sta sada ako mi budemo zajedno i ja budem morao otici, ona ostaje sama, sve to kako bi samo mene cekala? Ne ide, ne mogu joj to uraditi. Ne mogu to traziti od nje…” U trenutku dok sam to mislio, ja sam se sapleo i pao sam, a ona preko mene.

Bio je to jedan veoma blizak susret… Gledao sam je u oci i vidio sam izvor svoje srece, nadanja – vidio sam svoj bolji zivot! A tada se desilo nesto neocekivano, nagnula je svoju glavu ka meni i poljubila me je. – Sa tim slatkim poljupcem na svojim usnama i moj san se zavrsio, a ja sam se probudio. Na slusalicama je udaralo “Master of Puppets is pulling you strings” …

Osjecao sam se srecno zbog predivnog sna, a opet i beskrajno tuzan jer sam se vratio u svoj stari svijet. I da, taj novi dan koji je osvanuo je bas ovaj danasnji i bas to je Katolicki Bozic (Nedelja). Koincidencija ili samo nesto sto je moj um zamislio? Sta sada uraditi govorim sebi? Koju posluku porati, kome? Da li opet nastaviti muciti sebe sa spoznajom da volim osobu koja ne zeli mene. Kako bez nje pobjediti cjeli svijet? Ili misliti da je citav taj san bio nesto sto bi se stvarno moglo dogoditi, te da bih je trebao nazvati? Ona je tu, a opet nije tu … uistinu, zena koje nema.

Volim te…

Advertisements

Zivotna skola!

23 Dec

Ne naucimo svakog skolskog dana nesto novo sto ce nas pratiti do kraja zivota. Ne saznamo svakog prosjecnog dana od cega smo skovani. Ali ovaj dan je bio bas takav…

Bio je to obican utorak, kada sam odlucio otici na kafu sa svojim prijateljima pre skole. Kao i uvijek, dobro smo se zabavili i posteno nasmijali. Kada smo zavrsili sa kaficom krenuli smo ka skoli, ali samo par metara pred skolom  neki nepoznati mladic me je zaustavio. Bio je godinu dana mladji od mene, ali oci su mu bile tamne, kao da skrivaju najmracnije tajne droge i alkohola.

Probao sam ga zaobici, ali je on insistirao da porazgovaramo. Rekao mi je da ja maltretiram njegovg brata te da mu uzimam novac za uzinu, zargonski receno “zicam novac”. Naravno, nisam imao pojma o cemu on prica, ali jednu stvar jesam znao, da on sve to izmislja. Pokusao sam razgovarati s njim, ali on nije htjeo slusati, i tada sam znao da moram zavrsiti taj razgovor sto prije. Bio sam nervozan jer su svi moji “prijatelji” otisli, sem jednoga, a on je bio u drustvu sa jos cetri svoja prijatelja. Takodje, bio sam i uplasen jer sam znao da me mogu napsati i povrjediti me veoma jako, ali jednu stvar koju nisam znao tj. nisam mogao razumjeti jeste zasto se to desava meni.

Prijetio mi je i rekao mi je: “Ako zelis, mozemo rjesiti ovo sakama, nozem ili cak pistoljem”. Bio sam prestrasen ali sam glumio kao da je sve OK. Smirio sam ga sa rjecima koje su napokon izgledale kao da dopiru do njegovog umisljenog razmisljanja/prosudjivanja, i krenuo sam hodati ka skoli.

Kada sam usao u skolu znao sam da sam siguran, ali i dalje sam bio uplasen, moje srce je udaralo kao cekic, a hladan znoj me je oblio. Mozda sat vremena kasnije otisao sam iz skole; Nisam se mogao nositi sa pritiskom. Kada sam se smirio zelio sam saznati ime te osobe, potrazio sam na Facebook-u i nasao sam ga. Rekao sam roditeljima i zvanicnicima skole sta se desilo te sam dobio njihovu punu podrsku u prevazilazenju tih losih osjecaja koji su se nagomivalavi unutar mene.

Iskusio sam horor ali sam naucio da ma koliko god ne zelimo upasti u lose situacije i ma koliko god ne zelimo biti okruzeni losim ljudima, eventualno to ce se i desiti. Ali jedino sto je bitno kada se nadjete u takvoj situaciji jeste kako je rjesiti. Da li se upustiti u fizicki obracun, svadju, mozda poceti vristati i bjezati, ili pokusati rjesiti to na civilizovan nacin? Ja sam izabrao posljednju opciju; Zauzeo sam stav, pokazao sam da nisam uplasen; prijavio sam incident kako se to ne bi ponovilo nekom drugom i otisao sam uzdignute glave – pobjednicki.

Na taj sudbonosni skolski dan, naucio sam nesto o zivotu i svijetu oko mene. Naucio sam da treba mnogo vise da bi bio strpljiv nego prebrz, biti civilizovan i otmjen nego svadljiv, i da mogu uraditi mnogo toga razumom, a ne silom. Nadam se da necu nikada vise biti u takvoj situaciji, ali ako ikada budem, znat cu kako zauzeti stav za sebe.

Ratko Solaja

%d bloggers like this: